Trebam li znati koji mi PSIHOTERAPIJSKI PRAVAC treba?

I kako uopće znati kome se javiti – psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu?

Odlučili ste potražiti psihoterapiju. I onda ste otvorili Google.

Gestalt, kognitivno-bihevioralna terapija, psihoanaliza, realitetna, psihodinamska terapija, sistemska, transakcijska…

A prije toga ste možda naišli i na psihologe, psihijatre, psihoterapeute, savjetodavne terapeute, coaching i različite vrste savjetovanja.

Ako vam se u tom trenutku učini da biste prije prvog koraka trebali znati što vam se točno događa, kome se trebate javiti i koji je psihoterapijski pravac pravi za vas – razumljivo je. No možda i ne morate.

Ovaj tekst može vam pomoći da se malo lakše snađete u tim pojmovima i razumijete što je zapravo važno kada tražite podršku.

Psiholog, psihijatar i psihoterapeut – u čemu je razlika?

Nazivi se u našem društvu nerijetko koriste kao da označavaju isto zanimanje, ali zapravo postoje vrlo bitne razlike.

Psiholog

Psiholog je stručnjak koji je završio studij psihologije. Psihološka djelatnost obuhvaća različita područja rada – od psihološke procjene i dijagnostike do savjetovanja, prevencije, rada u obrazovanju, medicini rada, organizacijama i drugim područjima. Zato sama činjenica da je netko psiholog ne znači automatski da pruža psihoterapiju.

Psiholog može imati i dodatnu višegodišnju psihoterapijsku edukaciju i biti psihoterapeut, ali to su dvije različite stručne kvalifikacije.

Psihijatar

Psihijatar je liječnik, odnosno završio je studij medicine i specijalizaciju iz psihijatrije.

Psihijatrija se bavi mentalnim zdravljem i mentalnim poremećajima, a psihijatar može provoditi liječničku procjenu, postavljati dijagnoze i, ovisno o svojoj edukaciji i načinu rada, pružati psihoterapiju. Psihijatar je liječnik i, kao takav, smije propisivati lijekove.

Psihoterapeut

Psihoterapeut je stručnjak koji je završio odgovarajuće temeljno obrazovanje i specijalizirano psihoterapijsko školovanje u jednom od priznatih psihoterapijskih pravaca te ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje djelatnosti psihoterapije.

U Hrvatskoj je psihoterapija zakonski uređena kao samostalna djelatnost. Zakon također razlikuje ovlaštenog psihoterapeuta i ovlaštenog savjetodavnog terapeuta te propisuje obrazovanje i druge uvjete za njihovo djelovanje.

Drugim riječima, psiholog, psihijatar i psihoterapeut nisu tri naziva za istu stvar, ali se ponekad mogu preklapati. Netko može, primjerice, biti psiholog i psihoterapeut, kao što psihijatar može imati dodatnu edukaciju iz psihoterapije. Zato je pri traženju pomoći korisnije pogledati što je osoba završila, za što je educirana i što konkretno nudi, nego zaključiti na temelju samo jednog naziva.

A što je onda psihoterapijski pravac?

Tu stvari postaju malo zanimljivije. Psihoterapija nije jedan jedinstveni način rada. Postoje različiti psihoterapijski pravci koji polaze od različitih teorijskih pogleda na čovjeka, njegovo ponašanje i način na koji promjena nastaje. Razlikuju se i po načinima rada i tehnikama koje koriste, iako se danas među različitim pristupima mogu pronaći i brojna preklapanja. Psihoterapeut može biti educiran u jednom psihoterapijskom pristupu, a u svom radu koristiti i intervencije koje nalazimo u drugim pravcima – kada za to postoji stručno opravdanje i kada odgovaraju onome što se događa u terapiji.

U hrvatskom Zakonu psihoterapijski pravac definiran je kao skup znanja, vještina i tehnika koji se temelji na različitim načinima gledanja čovjeka i odrednica njegova ponašanja.

Zato različiti pravci mogu na različit način odgovoriti na pitanja poput:

• Što oblikuje naše ponašanje?
• Kako nastaju teškoće s kojima dolazimo?
• Kako razumijemo ono što nam se događa?
• Što je potrebno da bi došlo do promjene?
• Kakva je uloga terapeuta?
• Što se događa između terapeuta i klijenta?
• Na koji način razgovor, iskustvo ili određene terapijske intervencije mogu pomoći?

To ne znači da jedan pravac ima sve odgovore, a drugi ih nema. Znači da različiti terapeuti mogu istu ljudsku teškoću promatrati iz različitih perspektiva.

A kako onda znati koji je psihoterapijski pravac “najbolji” za mene?

„Imam anksioznost. Trebam li KBT?”

„Imam problema u odnosima. Trebam li Gestalt?”

„Imam traume iz djetinjstva. Trebam li psihodinamsku terapiju?”

Bilo bi lijepo kada bi izbor bio jednostavan. Ako imam ili osjećam ovo – onda trebam ono. Ali čovjek nije samo naziv problema zbog kojeg dolazi na psihoterapiju.

Dvije osobe mogu reći da imaju anksioznost, a iza te riječi mogu se nalaziti potpuno različita iskustva, odnosi, životne okolnosti, načini nošenja sa sobom i vlastite potrebe. Čak i kada imaju slične teškoće, ne mora im odgovarati isti način rada

Zato nije dovoljno pitati samo: „Koji se pravac koristi za moj problem?”. Važno je i razumjeti kako određeni terapeut radi i kako razumije ono zbog čega dolazite.

Moram li zato prije prvog susreta proučiti sve psihoterapijske pravce?

Ne. I zapravo je teško očekivati da ćete prije prvog razgovora znati koji vam način rada odgovara. Ako prvi put tražite psihoterapiju, vjerojatno vam nije najvažnije znati razliku između svih teorijskih škola. Možda vam je puno važnije da pronađete osobu s kojom možete razgovarati o onome zbog čega dolazite.

Možete zato krenuti i od jednostavnijih pitanja.

“Kako psihoterapeut radi?”

“Kako izgleda prvi susret na psihoterapiji?”

“Je li terapija više strukturirana ili se teme razvijaju kroz razgovor?”

“Što ako ne znam što bih rekao/rekla?”

“Što ako nešto ne razumijem ili mi neki način rada ne odgovara?”

To su sasvim legitimna pitanja.

Kako onda odabrati psihoterapeuta?

Ne postoji jedna formula. Možete krenuti od stručnosti i obrazovanja – provjeriti koje je temeljno obrazovanje terapeut završio, koje psihoterapijsko školovanje ima i je li ovlašten za obavljanje djelatnosti psihoterapije. Ako je riječ o djetetu, važno je provjeriti i ima li stručnjak odgovarajuće obrazovanje, dodatnu edukaciju i uvjete za rad s djecom i mladima. Hrvatska komora psihoterapeuta vodi imenike ovlaštenih stručnjaka, a dostupni su i podaci o području njihove djelatnosti.

Zatim možete pogledati na webu i društvenim mrežama kako psihoterapeut opisuje svoj rad. Je li vam razumljiv? Prepoznajete li u njegovom opisu nešto što vam ima smisla? Možete se javiti i postaviti pitanje prije nego što dogovorite susret. A onda dolazi nešto što se teško može procijeniti preko web-stranice.

Sam susret.

A što ako mi psihoterapeut ne odgovara?

I to se može dogoditi. Možete naići na stručnu osobu koja radi kvalitetno, ali vam njezin način rada jednostavno ne odgovara.

Psihoterapija je profesionalni odnos, ali je istovremeno i odnos između dvoje ljudi. Možda vam treba više ili manje strukture. Možda vam treba više prostora ili vam je način postavljanja pitanja previše direktan.

Ne postoji univerzalna formula koja može unaprijed odrediti kako ćete doživjeti neki terapijski odnos. Zato je sasvim u redu pitati, razgovarati o tome i reći ako nešto ne razumijete ili vam ne odgovara. I ponekad upravo ono što se događa između vas i terapeuta može postati važan dio razgovora.

Možda primijetite da vam je nešto zasmetalo, da vam neko pitanje nije sjelo ili da biste nešto željeli drugačije. Možete to izgovoriti. Tada se može otvoriti prostor za razgovor o tome kako prepoznajete da vam nešto ne odgovara, kako to komunicirate drugoj osobi i što vam je potrebno da biste se u odnosu osjećali dovoljno sigurno.

A ponekad ćete nakon razgovora zaključiti da taj odnos ipak nije za vas. I to je također informacija.

A što ako uopće ne znam što mi treba?

Možda je ovo pitanje koje si mnogi postave prije nego što se nekome jave. Ne znate trebate li psihoterapiju, savjetovanje, razgovor s psihologom, psihijatrijsku procjenu ili nešto sasvim drugo.

Ne znate čak ni kako biste opisali problem, ali osjećate da nešto više ne funkcionira kao prije.

Možda ste stalno napeti.

Možda se iznova nalazite u istim odnosima.

Možda vas preplavljuju strah ili tjeskoba.

Možda ste iscrpljeni.

Možda razumijete što se događa, ali se unatoč tome ništa ne mijenja.

A možda jednostavno imate osjećaj:

„Ne znam točno što mi je, ali ovako više ne želim.”

I to može biti dovoljan razlog za prvi razgovor.

Ne morate na prvi susret doći s dijagnozom.

Ne morate znati koji je psihoterapijski pravac „za vas”.

Ne morate imati unaprijed pripremljenu temu.

Ne morate znati što bi terapeut trebao napraviti.

Možete doći s onim što vam se događa – i od toga krenuti.

O psihoterapiji u Miljokazima

U Miljokazima pružam psihoterapiju odraslima te savjetovanje i razvojno-relacijsku podršku djeci, mladima i roditeljima, ovisno o tome zbog čega se osoba ili obitelj javlja i koji oblik podrške u toj situaciji ima smisla.

Kada roditelj dolazi zbog djeteta, podrška nije usmjerena samo na dijete. Važno mi je razumjeti dijete, ali i odnos u kojem ono odrasta, svakodnevicu obitelji i ono što roditelju trenutno treba. Zato razgovor ponekad ostane usmjeren na dijete, ponekad uključuje savjetovanje roditelja, a ponekad se otvori prostor i za vlastiti psihoterapijski rad odrasle osobe.

U radu mi je važno da ne polazimo od gotovih odgovora ni unaprijed određenih zaključaka o tome što bi vam trebalo. Razgovaramo, pitamo, provjeravamo i istražujemo ono što se događa.

Ne morate unaprijed znati koji vam oblik podrške treba. Dovoljno je da se javite.

LITERATURA

Corey, G. (2017). Theory and Practice of Counseling and Psychotherapy (10th ed.). Cengage Learning.

Hrvatski sabor. (2022). Zakon o djelatnosti psihoterapije (Narodne novine, br. 18/2022).