“Pokušali smo već sve.” Kada djetetovo ponašanje postane izvor stalnih sukoba

Dijete ne sluša, ne poštuje pravila, burno reagira ili se sukobi stalno ponavljaju? Prije traženja još jedne metode ponekad pomaže zastati i pogledati što se u toj situaciji događa.

“Pokušali smo već sve.”

Roditelji tu rečenicu često izgovore nakon niza situacija koje se čine istima: nakon razgovora koji nisu donijeli promjenu, pravila koja se iznova krše, nagrada i posljedica, pokušaja da ostanu mirni, ali i trenutaka kada više nemaju snage pa popuste.

Iza te rečenice najčešće nije samo pitanje kako dijete navesti da posluša. Tu mogu biti umor, ljutnja, zabrinutost, osjećaj krivnje, neslaganja među odraslima i strah da će teškoće postati još veće.

Kada se ista situacija iz dana u dan ponavlja, lako je zaključiti da roditelj još nije pronašao dovoljno dobru metodu. Ponekad je, međutim, korisnije krenuti od drugog pitanja:

Što se u ovoj situaciji događa djetetu, roditelju i njihovom odnosu?

Kada dijete “ne sluša”

“Ne sluša”, “ne poštuje pravila”, “prkosi”, “odgovara” ili “stalno se svađamo” izrazi su kojima pokušavamo opisati ono što nam je teško. Mogu biti točan opis onoga što vidimo, ali sami po sebi još ne objašnjavaju situaciju.

Dijete koje odbija pospremiti igračke može biti ljuto zato što se igra prekida. Može biti umorno, preplavljeno količinom uputa, zbunjeno oko toga što se od njega očekuje ili mu je prijelaz iz jedne aktivnosti u drugu posebno težak. Možda provjerava hoće li granica ostati ista. Možda je u tom trenutku jednostavno previše uzbuđeno, frustrirano ili opterećeno da bi moglo surađivati onako kako odrasli očekuju.

Drugo dijete može se ponašati vrlo slično, ali iz sasvim drugog razloga.

Zato se ne moramo žuriti s zaključkom da je dijete “neposlušno”. Iza istog ponašanja mogu stajati različite okolnosti: djetetov razvoj, temperament, iskustva, obiteljska dinamika, odnosi, promjene u svakodnevici, vrtić ili škola, umor, komunikacijske teškoće i mnogi drugi čimbenici.

Ponašanje je informacija, ali nije jednostavna poruka

Ponekad se kaže da je svako ponašanje komunikacija. U toj rečenici ima nečeg važnog: ponašanje nam može dati informaciju o tome da dijete u nekoj situaciji nailazi na teškoću.

Ali ponašanje nije zagonetka s jednim točnim rješenjem.

Ne možemo iz jednog ispada, odbijanja, udarca ili povlačenja automatski zaključiti što dijete osjeća, što “želi reći” ili što mu se dogodilo. Kada prebrzo djetetovu reakciju prevedemo u jedno objašnjenje, lako možemo propustiti stvarnu situaciju.

U literaturi o terapiji igrom naglašava se oprez pri pripisivanju namjere ili psihološkog značenja djetetovu ponašanju bez dovoljno konteksta.

Umjesto da pokušamo odmah odgonetnuti “zašto to radi”, može pomoći promotriti širu sliku.

Pitanja koja mogu proširiti pogled

Ova pitanja nisu test za roditelje ni put do jednog brzog odgovora. Ona samo mogu pomoći da se izmaknemo iz kruga u kojem svi pokušavaju što prije zaustaviti ponašanje.

Kada se neka situacija često ponavlja, može biti korisno zapitati se:

• Što se obično događa neposredno prije ponašanja?

• Što se događa nakon njega?

• Pojavljuje li se u određenom dijelu dana, pri prijelazima ili u odnosu s određenim ljudima?

• Može li dijete u tom trenutku razvojno, emocionalno i fizički učiniti ono što od njega tražimo?

• Jesu li očekivanje i uputa jasni, kratki i primjereni dobi djeteta?

• Što se tada događa meni kao roditelju?

• Postajem li užurban/a, glasniji/a ili stroži/a?

• Ponavljam li istu uputu mnogo puta?

• Povlačim li se ili na kraju popustim jer više nemam snage?

Ne radi se o tome da pronađemo krivca. Cilj je vidjeti cijeli krug: dijete, situaciju, odraslu reakciju i odnos koji se između njih odvija.

Ponekad već to što roditelj uspije primijetiti obrazac otvara mogućnost da se nešto promijeni. Ne zato što će odjednom sve biti lako, nego zato što više ne reagiramo samo na ponašanje u trenutku kada je svima već previše.

Razumjeti ne znači popustiti

Razumjeti ponašanje ne znači opravdati sve što se događa.

Ako dijete udara, grize, vrijeđa, razbija stvari ili ugrožava sebe i druge, odrasla osoba treba reagirati. Sigurnost djeteta, drugih ljudi i prostora ostaje odgovornost odraslih.

No granica ne mora biti kazna, posramljivanje ili borba za moć. Može biti jasna i mirna:

“Vidim da si jako ljut/a. Neću dopustiti da me udaraš.”

“Neću dopustiti da ozlijediš brata.”

“Možeš biti ljut/a. Ne možeš bacati predmet prema meni.”

Granice postavljene s ljubavlju i dosljednošću mogu djetetu pomoći da postupno uči kako brinuti o sebi, poštovati druge i razvijati odgovornost. Roditelj ostaje odgovoran za okvir i sigurnost, iako ne može imati potpunu kontrolu nad svim djetetovim izborima i reakcijama.

Ovdje nam može pomoći jednostavna razlika: osjećaj može biti prihvaćen, a ponašanje ipak ograničeno. Dijete smije biti ljuto, razočarano, frustrirano ili protiv nečega. Odrasla osoba pritom može jasno reći što neće dopustiti.

Kada ponašanje postane jedino što vidimo

Kada su sukobi česti, ponašanje lako postane jedino kroz što gledamo dijete.

Dijete postane “ono koje ne sluša”, “ono koje uvijek radi probleme”, “ono koje se stalno ljuti” ili “ono koje se ne može kontrolirati”. S vremenom takvi opisi mogu početi oblikovati i način na koji dijete vidi sebe.

Dijete nije problem koji treba popraviti.

Dijete je osoba koja se u određenom trenutku ponaša na način koji može biti vrlo naporan, zbunjujući, iscrpljujući ili neprihvatljiv za ljude oko njega. Ponašanje treba ozbiljno shvatiti, osobito kada narušava odnose ili sigurnost. Ali važno je pokušati ne izgubiti dijete iz vida dok se bavimo problemom.

Landreth u radu usmjerenom na dijete podsjeća da je dijete važnije od problema koji trenutačno proživljava.

To ne znači ignorirati teškoće. Znači zadržati pitanje: što je ovom djetetu sada teško i što odrasli mogu učiniti da situacija postane sigurnija i razumljivija?

“Sve smo probali” često znači da ste već dugo sami u tome

Roditelj koji kaže da je “sve probao” najčešće nije roditelj koji nije učinio dovoljno.

To je često roditelj koji je već dugo pokušavao: razgovarao, objašnjavao, prijetio, nagrađivao, uvodio pravila, mijenjao pravila, pokušavao biti mirniji, pokušavao biti stroži, tražio savjete i preispitivao se nakon svakog teškog dana.

Roditelj i dalje može imati utjecaj. Može naučiti drugačije promatrati situaciju, uvesti jasniji okvir, promijeniti način na koji odgovara ili potražiti podršku. Ali to ne znači da je svaka teškoća dokaz da roditelj nije dovoljno dobar ili da nije dovoljno pokušavao.

Ponekad problem nije u nedostatku još jedne tehnike. Ponekad je obitelji potrebno mjesto na kojem može zajedno s nekim sagledati širu sliku: dijete, roditelje, svakodnevicu, odnose, granice, opterećenja i ono što je već pokušano.

Kada potražiti podršku?

Stručni razgovor može biti koristan kada:

• isti sukobi dugo traju i iscrpljuju cijelu obitelj

• roditelj više ne zna što pokušati ili se često osjeća preplavljeno, bespomoćno ili vrlo ljuto

• dijete ima česte i intenzivne ispade, teškoće smirivanja, povlačenje, strahove ili izražene promjene u ponašanju

• postoje teškoće u komunikaciji, razvoju, vrtiću ili školi, odnosima s vršnjacima ili u svakodnevnom funkcioniranju

• ponašanje ugrožava dijete, druge osobe ili ozbiljno narušava obiteljske odnose.

Potražiti podršku ne znači da je s djetetom ili roditeljem “nešto pogrešno”. Može značiti samo da obitelj više ne želi sve nositi sama.

U savjetovanju za roditelje ne tražimo jednu ispravnu rečenicu koja će riješiti sve situacije. Zajedno pokušavamo razumjeti kako izgleda svakodnevica, kada su teškoće najizraženije, što se događa djetetu, što je roditeljima tada najteže i koji bi koraci za njihovu obitelj bili realni i smisleni.

Ne morate unaprijed znati treba li vam savjetovanje za roditelje, podrška djetetu, Floortime ili neki drugi oblik pomoći. Prvi razgovor može biti prostor u kojem zajedno promišljamo što bi u vašoj situaciji imalo najviše smisla.

LITERATURA

Gjurković, T. (2018). Terapija igrom. Split: Harfa

Oaklander, V. (2006). Hidden Treasure: A Map to the Child’s Inner Self. Karnac.

VanFleet, R., Sywulak, A. E., & Sniscak, C. C. (2010). Child-Centered Play Therapy. Guilford Press.