SELEKTIVNI MUTIZAM – Mutus (lat.) = nijemost

U odnosu na neke druge poremećaje (autizam, socijalna fobija) o samom selektivnom mutizmu i tretmanu istog postoji značajno manji broj istraživanja, a posljedično i malo spoznaja koji se uglavnom temelje na studijama slučaja ili malom uzorku ispitanika.

Dijagnostički priručnik DSM-5 (2013) ga svrstava u kategoriju anksioznih poremećaja, a kriteriji su:

1. Konzistentna nemogućnost govora u specifičnim socijalnim situacijama u kojima se od osobe očekuje da govori (npr. u školi), usprkos tome što u drugim situacijama može govoriti.
2. Ova smetnja interferira s obrazovnim ili radnim postignućima ili sa socijalnom komunikacijom.
3. Trajanje smetnje je barem mjesec dana (nije ograničeno na prvih mjesec dana škole/vrtića).
4. Nemogućnost govora ne može se pripisati nepoznavanju ili slabom vladanju jezikom, koji se zahtijeva u socijalnoj situaciji.
5. Ova se smetnja ne može bolje objasniti nekim komunikacijskim poremećajem (npr. poremećaj fluentnosti govora s početkom u djetinjstvu) i ne pojavljuje se isključivo tijekom poremećaja iz spektra autizma, shizofrenije ili drugog psihotičnog poremećaja.

Dakle, selektivni mutizam je poremećaj kod kojeg dijete slobodno govori uglavnom u obiteljskom domu, s roditeljima, ponekad s braćom i sestrom, a ne govori u drugim okruženjima ili s drugim ljudima. Neka djeca govore i s potpunim neznancima poput konobara u restoranu, ali s prijateljima iz razreda ne progovore niti jednu riječ. Treći pak govore sa najboljim prijateljem kad su u situaciji jedan na jedan, ali ne i kad su s njim u grupi vršnjaka. Drugi ih opisuju kao ekstremno sramežljive ili povučene, iznimno anksiozne i introvertirane. Klinička slika i faktori koji utječu na simptome se razlikuju od djeteta do djeteta. 

Selektivni mutizam se najčešće pojavljuje u dobi 3-5 godina i u pravilu njegov početak bude povezan s polaskom djeteta u vrtić, naravno, uz određene predispozicije. Pravi uzrok je još uvijek nepoznat i vjerojatno je multifaktorski i različit za svakog pojedinca. Poremećaj često održava okolina, uglavnom iz najbolje namjere tako da govori umjesto djeteta, drugima pred djetetom govori „On/a ti ne govori“, izbjegavaju se situacije u kojima se očekuje da dijete govori, odgađa početak tretmana iz neznanja i čekanja da prođe samo od sebe. 

Mogući su i određeni komorbiditeti odnosno prisustvo i nekih drugih poremećaja poput Aspergerovog sindroma (Kristensen, 2000) ili jezično-govornih teškoća u 35-50% djece (Gensthaler, Maichrowitz i sur., 2016; Kristensen, 2000). Često su takva djeca i iznadprosječno inteligentna pa se selektivni mutizam povezuje s time da su rano osvijestila svoje jezično-govorne teškoće. Neke studije praćenja djece sa selektivnim mutizmom su pokazale da je 42-61% sudionika pokazivalo komunikacijske teškoće u odrasloj dobi (Remschmidt i sur., 2001; Steinhausen i sur., 2006). 

Ranije se poremećaj imenovao kao „dragovoljna nijemost“ (Gutzmann, 1984) i „elektivni mutizam“ (Tramer, 1934) što implicira da je nijemost izbor djeteta, a djeca su se opisivala kao tvrdoglava i neposlušna što je, dakako, imalo implikacije i na tretman. 

Sada postoje razni pristupi i metodi podrške: psihodinamski pristup, kognitivni pristup, bihevioralni pristup, terapija igrom, obiteljska terapija, multimodalni pristup… Farmakoterapija se, u pravilu, uvodi za djecu koja ne reagiraju na psihoterapiju. Svakako, stručnjaci se slažu da djetetu osim podrške kod stručnjaka podršku treba pružiti i kod kuće te u školi/vrtiću. Kao i za neke druge dijagnoze, važna je rana intervencija! Ukoliko se tretman započne u što kraćem intervalu nakon uspostavljene dijagnoze, učinak tretmana je bolji (Pionek Stone i sur., 2002). Prije uključivanja u tretman, važno je obaviti cjelokupnu procjenu djetetovog razvoja i provesti duboki intervju s roditeljima uz konzultacije s odgojiteljima/učiteljima kako bi se dobio uvid u funkcioniranje djeteta. 

Ukoliko sumnjate da vaše dijete ima selektivni mutizam, javite se na konzultacije. Stručnjak će po obavljenoj procjeni u dogovoru s roditeljima po indikaciji predložiti plan intervencije. Pri tome, uvijek je dobro ići korak po korak, od malih k većim ciljevima vodeći se poslovicom „Polako, ali sigurno“. 

Za kraj, uz dopuštenje (ERF), dijelim pismo djevojčice sa selektivnim mutizmom učenicima u razredu sa svrhom boljeg razumijevanja:

Želim vam nešto reći:

…Iako govorim kod kuće, kao malo dijete razvila sam strah od stranih mjesta i osoba i teško mi je to objasniti, ali to se pretvorilo u naviku koja nije iščezla. Možete zamisliti kako se osjećam. Kao što vjerojatno znate, najjači strah je od govorenja u javnosti. Za mene, svako govorenje u javnosti je najstresniji javni govor koji si možete zamisliti. Možete li zamisliti strah od izlaska na pozornicu? Onda zamislite osjećaj da je cijeli svijet pozornica. Bojite li se pauka? Zamislite da pokušavate dotaknuti pauka. Bojite li se visine? Zamislite da se morate popeti na vrh nebodera. Ako možete zamisliti ove stvari, onda znate kako je meni kada trebam govoriti. Svatko se boji nečeg drugog. Ja se bojim govorenja i s vremenom je prešlo u naviku. Imate li vi neke navike? Jeste li ih se nekada pokušali riješiti? Onda možete zamisliti kako se meni teško riješiti navike koju imam skoro cijeli moj život. Zato trebam vašu pomoć. Molim vas da me razumijete. Ja nisam odabrala šutnju. Ne volim šutnju. Ne volim što uvijek ispadam tvrdoglava i gruba. Ne želim biti zauvijek dijete koje šuti. Ja nisam mnogo drugačija od vas i želim biti dio vas. Želim imati prijatelje. Pomoglo bi mi da me ne ignorirate. Da mi priđete. Ali i da razumijete da možda neću gledati u vas i dati vam odobrenje. Kontakt očima i drugi načini neverbalne komunikacije su meni također teški. U početku me pitajte jednostavna DA/NE pitanja i dajte mi neko vrijeme da odgovorim. Nemojte me zadirkivati. I nemojte svima govoriti da ja ne znam govoriti. A kada napokon progovorim, nemojte vikati u razredu da sam uspjela ili mi pljeskati. Ne volim pažnju…

LITERATURA:

Freeman, J. B. (2004). Selective Mutism. U T. L. Morris i J. S. March (Ur.), Anxiety Disorders in Children and Adolescent (str. 282-303). New York: The Guilford Press. 

Šimleša, S. i Mršić Runtas, I. (2023). Selektivni mutizam u dječjoj dobi – procjena i podrška. Zagreb: Centar za cjeloživotno obrazovanje ERF-a.

Pratite nas na našem Facebook stranici.